Izmjene Zakona o obveznim odnosima i Zakona o parničnom postupku s ciljem bolje pravne zaštite primatelja uzdržavanja

Ugovori o doživotnom i o dosmrtnom uzdržavanju od samih početaka često se zloupotrebljavaju odnosno koriste se kao sredstvo kojima pojedinci, nerijetko ili čak najčešće članovi obitelji uzdržavane osobe, nastoje steći vrijednu imovinu (prvenstveno nekretnine), bez namjere da ikada zaista u cijelosti ispune svoje obveze kao davatelja uzdržavanja. U praksi se nerijetko takvi ugovori pretvaraju u suštu suprotnost onoga što je njihova izvorna svrha, a to je starijim i nemoćnim osobama pružiti pravni okvir i mogućnost da angažiranjem odnosno davanjem vlastite imovine kao primatelji uzdržavanja zauzvrat dobiju odgovarajuću skrb i njegu od davatelja uzdržavanja kako bi osigurali sve svoje životne potrebe, primjerice odgovarajuću brigu o zdravlju, smještaju, prehrani, svakodnevnoj pomoći u obavljanju životnih aktivnosti, financijsku pomoć i sl. Nepošteni „davatelji uzdržavanja“ koriste lakovjernost starijih osoba, njihovu smanjenu mentalnu sposobnost s obzirom na visoku životnu dob, neupućenost u pravnu problematiku ili čak podređeni i ovisni položaj u obitelji odnosno loš financijski položaj te lažnim obećanjima o prednostima i koristima koje ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju pruža za uzdržavanu osobu, nagovaraju starije osobe na sklapanje takvih ugovora bez da im se ikada prije ili prilikom potpisivanja takvog ugovora (neovisno što se obje vrste ugovora sklapaju u obliku javnobilježničkog akta odnosno solemnizirane privatne isprave) jasno i na razumljiv način protumače sve pravne posljedice odnosno prava i obveze ugovornih strana. Najveća zamka za laike krije se upravo u sličnom nazivu obje vrste ugovora jer na prvi pogled neupućenoj, osobito starijoj osobi ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju mogu se činiti jednakima, bez nekih bitnih razlika. Međutim, teško uočljiva razlika u nazivu krije osnovnu i najveću razliku između te dvije vrste ugovora, a to je trenutak prijenosa odnosno stjecanja imovine – kod ugovora o doživotnom uzdržavanju imovina primatelja uzdržavanja prelazi u vlasništvo davatelja uzdržavanja u pravilu tek u trenutku smrti primatelja uzdržavanja dok kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina prelazi na davatelja uzdržavanja odmah po sklapanju ugovora. 

Zbog brojnih višegodišnjih kritika i apela stručne i šire javnosti da se bolje zakonski urede ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju s ciljem zaštite primatelja uzdržavanja, izvršene su izmjene Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 155/2023) i Zakona o parničnom postupku (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, Narodne novine broj 155/2023) koje su stupile na snagu 30. 12. 2023. godine i na koje ćemo se u nastavku kritički osvrnuti. 

Izmjene u nazivu

Upravo zbog nastojanja za lakšim uočavanjem osnovne razlike između dvije vrste ugovora promijenjen je njihov naziv tako da se u naziv dodao trenutak u kojem imovina prelazi na davatelja uzdržavanja. Tako je puni naziv ugovora o doživotnom uzdržavanu sada: Ugovor o doživotnom uzdržavanju (uz prijenos imovine nakon smrti), dok je puni naziv ugovora o dosmrtnom uzdržavanju: Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju (uz istodobni prijenos imovine).

Smatramo da navedene izmjene naziva ugovora u praksi neće donijeti bitno poboljšanje svijesti i informiranosti ugovornih strana, primarno primatelja uzdržavanja jer će se primatelji uzdržavanja s tekstom ugovora susresti mahom tek prilikom potpisa istog i teško da bi sami uočili suštinu razlike između ta dva ugovora i njihovo puno značenje samo temeljem naziva ugovora koji je sada nepotrebno dugačak i time teže čitljiv, a vjerojatno će starija osoba u brzini i nerijetko pod stresom najprije kao i do sada zaključiti (pogrešno!) da se radi o vrlo sličnim ili gotovo istim ugovorima. Uostalom, s obzirom da se obje vrste ugovora sklapaju pred javnim bilježnikom u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave, stavljanje težišta na naziv ugovora je nepotrebno i u praksi gotovo beskorisno jer se pretpostavlja da bi javni bilježnik ionako morao prilikom solemnizacije i tumačenja odredbi ugovora osobitu pozornost posvetiti upravo pojašnjavanju činjenice u kojem trenutku dolazi do prijenosa imovine na davatelja uzdržavanja i koje su pravne posljedice toga. Stoga je promjena naziva nepotrebna i neće donijeti nikakve praktične koristi, osim možda kod osvještenijih budućih primatelja uzdržavanja koji će se i prije pristupanja potpisu ugovora željeti sami detaljnije informirati proučavanjem zakonskih odredbi koji je sadržaj i u čemu je razlika između ugovora o doživotnom i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. No, za pretpostaviti je da je takvih osoba među starijom populacijom tek manji broj.

Ograničavanje broja sklopljenih ugovora za davatelja uzdržavanja

Prema novoj zakonskoj odredbi članka 580. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima davatelj uzdržavanja može istodobno imati sklopljene ugovore o doživotnom i/ili ugovore o dosmrtnom uzdržavanju s najviše tri primatelja uzdržavanja. Ugovor sklopljen protivno ovoj odredbi je ništetan.

Navedenom zakonskom izmjenom željelo se spriječiti pojavu „profesionalnih uzdržavatelja“, zapravo najčešće nečasnih i koristoljubivih pojedinaca koji su sklapali veći broj ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, a pri tome mahom nisu ispunjavali niti su ikada imali namjeru savjesno ispunjavati svoje ugovorne obveze davanja uzdržavanja, već im je isključiva namjera stjecanje vrijedne imovine na štetu suugovaratelja – primatelja uzdržavanja.

Valja napomenuti da ova odredba neće imati nikakav utjecaj na saniranje postojećih situacija u kojima osobe kao davatelji uzdržavanja imaju sklopljeno i više od tri ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju jer se nova odredba primjenjuje samo na novosklopljene ugovore nakon stupanja na snagu izmjena Zakona o obveznim odnosima.

Iako se na prvi pogled odredba čini kvalitetnim rješenjem u cilju zaštite primatelja uzdržavanja od pojave „profesionalnih“ davatelja uzdržavanja kao svojevrsnih predatora koji ciljaju isključivo na vlastito bogaćenje stjecanjem vrijedne imovine od niza primatelja uzdržavanja, detaljnija analiza pokazuje vrlo ograničeni i upitni doseg ovog ograničenja. U prvom redu, ne može se tvrditi da je svaka osoba koja želi sklopiti više od tri ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju nužno nepoštena. Zamislive su situacije u kojima primjerice bogatiji član obitelji ima dvoje starih roditelja koji su lošeg zdravlja ili ozbiljno bolesni te njihove potrebe za liječenjem, posebnom prehranom i sl. znatno nadilaze njihove financijske mogućnosti. K tome takva osoba može igrom nesretnih okolnosti istovremeno imati i primjerice više braće i sestara koji su također lošeg zdravstvenog i financijskog stanja te im je također potrebno uzdržavanje za pokriće svih životnih potreba. Takva osoba bi ovom novom zakonskom odredbom bila dovedena u situaciju da mora birati koga će od članova svoje najuže obitelji uzdržavati, a ostale izostaviti jer mu zakonska odredba brani sklapanje više od tri ugovora. Stoga bi bolje zakonsko rješenje bilo, ako se već željelo ograničavati na ovakav način temeljnu slobodu ugovaranja, da se ograničenje broja sklopljenih ugovora ne odnosi na članove obitelji davatelja uzdržavanja (primjerice, za srodnike u ravnoj liniji, pobočnoj liniji do određenog stupnja i sl.). S druge strane, ovakvo ograničenje broja ugovora ni na koji način ne eliminira nepoštene osobe jer je za davatelja uzdržavanja kojem je od početka jedini motiv koristoljublje, i jedan sklopljeni ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju previše, a kamoli tri takva ugovora koliko Zakon dopušta. Uostalom, slučajevi gdje je jedna osoba imala više od tri sklopljena ugovora nisu u praksi bili toliko česti da bi bilo opravdano zakonski ograničavati na ovaj način broj sklopljenih ugovora po osobi i time jedno od osnovnih načela obveznog prava – slobodu ugovaranja, već je zaštitu primateljima uzdržavanja trebalo nalaziti u njihovom boljem informiranju prije samog sklapanja ugovora te efikasnijoj sudskoj zaštiti prilikom osporavanja takvih ugovora odnosno postupaka za njihovu izmjenu, raskid, poništenje ili utvrđenje ništetnosti.

Najveća mana zakonskog ograničenja broja sklopljenih ugovora o doživotnom i/ili dosmrtnom uzdržavanju jest ta da će u praksi većina osoba koje se upuštaju u sklapanje velikog broja ugovora kao u svojevrsni „biznis“ s ciljem bogaćenja, u navedeni posao jednostavno uključiti druge osobe (npr. supružnika, brata, sestru ili pak bilo koju treću osobu ili osobe od povjerenja) te djelujući zajedno takva grupa povezanih pojedinaca može sklopiti veliki broj ugovora, a da se pri tome formalno pridržavaju zakonskog ograničenja tako da svatko od njih sklopi najviše tri ugovora. Pri tome je za pretpostaviti da bi jedna osoba bila organizator i financijer takvog pothvata, a ostale bi bile svojevrsne „mule“ ili pomagači u svrhu izigravanja zakonskog ograničenja pri čemu svoje međusobne odnose mogu urediti posebnim sporazumom kojim se glavni nositelj „posla“ osigurava da će glavnina koristi od tih ugovora pripasti upravo njemu.

Uvođenje Registra ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju

Radi kontrole broja sklopljenih ugovora i praćenja izmjena, raskida, postupaka radi izmjena raskida ili utvrđenja ništetnosti odnosno poništenja ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju te prestanka tih ugovora predviđeno je osnivanje Registra ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju koji će osnovati i voditi Hrvatska javnobilježnička komora.

U Registar se upisuju podaci o:

• sklopljenom ugovoru o doživotnom uzdržavanju ili ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju
• izmjeni ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju
• raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju
• pokrenutom postupku radi izmjene, raskida, utvrđenja ništetnim ili poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju
• načinu pravomoćnog okončanja postupka radi izmjene, raskida, utvrđenja ništetnim ili poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju
• prestanku obveza po ugovoru o doživotnom uzdržavanju ili ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju ispunjenjem.

Propisana je obveza prvenstveno javnim bilježnicima da odmah unesu podatke u Registar o sklopljenom ugovoru o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, o njegovoj izmjeni te o sporazumu o raskidu takvog ugovora. Obveza je prvostupanjskih sudova da u Registar odmah upišu podatke o pokrenutom postupku radi izmjene, raskida, utvrđenja ništetnim ili poništenja ugovora o doživotnom ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Davatelj uzdržavanja može predložiti javnom bilježniku upis prestanka obveze po ugovoru ispunjenjem (uz prilaganje ugovora i isprave kojom se dokazuje smrt primatelja uzdržavanja).

S obzirom da je osnivanje Registra gotovo isključivo u funkciji uspostave kontrole nad brojem sklopljenih ugovora od strane jedne osobe kao davatelja uzdržavanja, zbog svih ranije u ovom prikazu iznesenih kritika samog ograničavanja broja sklopljenih ugovora i upitnog efekta tog ograničenja, posljedično će uspostava i vođenje Registra većim dijelom imati samo statističke efekte i nametnut će javnim bilježnicima i prvenstveno već ionako opterećenim sudovima dodatni administrativni posao.

Zabilježba ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišnoj knjizi (za nekretninu) odnosno javnom upisniku (za pokretninu ili pravo)

Zakonskim izmjenama predviđena je obveza javnog bilježnika pred kojim se ugovor o doživotnom uzdržavanju sklapa da taj ugovor dostavi zemljišnoknjižnom sudu koji će upisati zabilježbu ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišnu knjigu, a u slučaju kada su predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju pokretnine ili prava, ugovor se mora dostaviti tijelu koje vodi javni upisnik također radi upisa zabilježbe.

Radi se o zabilježbi kojom se trećima publicira činjenica da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen. I do sada su prvenstveno davatelji uzdržavanja, zbog činjenice da do prijenosa imovine ne dolazi odmah po sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju nego tek u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, radi zaštite svojih interesa podnosili prijedloge za upis zabilježbe kako bi se zaštitili od eventualnih raspolaganja nekretninom od strane primatelja uzdržavanja nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, u kojem slučaju bi u odsutnosti zabilježbe treća osoba kao pošteni stjecatelj mogla valjano steći vlasništvo nekretnine primjerice na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenim s primateljem uzdržavanja kao prodavateljem ako ta treća osoba kao stjecatelj-kupac nije znala niti morala znati da je nekretnina predmet ranije sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju. 

Osnivanje služnosti stanovanja u korist primatelja uzdržavanja kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

Pravno upućeniji primatelji uzdržavanja, a osobito oni koji su u postupku prije sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imali stručnu pomoć odvjetnika, mahom su i ranije ugovarali u svoju korist osnivanje prava služnosti stanovanja u nekretnini koja je predmet ugovora s ciljem osiguranja jedne od osnovnih životnih potreba, a to je mjesto gdje će stanovati nakon sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kod kojega do prijenosa nekretnine na davatelja uzdržavanja dolazi odmah po sklapanju ugovora. 

Sada je radi zaštite primatelja uzdržavanja člankom 587. Zakona o obveznim odnosima propisana obveza da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju kojem je predmet nekretnina, osnuje služnost stanovanja u korist primatelja uzdržavanja te je propisana obveza zemljišnoknjižnog suda da po službenoj dužnosti uknjiži pravo služnosti stanovanja u zemljišnoj knjizi.

Navedeno zakonsko rješenje je dobro i korisno za zaštitu primatelja uzdržavanja koji možda iz neznanja ili pritisaka od strane samih davatelja uzdržavanja, ne bi inače ugovorili ovo pravo za sebe. 

Pristanak nasljednika davatelja uzdržavanja na prijenos prava i obveza iz ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju

I u dosadašnjem zakonskom uređenju u slučaju smrti davatelja uzdržavanja prije primatelja uzdržavanja predviđeno je da njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Sada je uvedeno da taj pristanak nasljednici davatelja uzdržavanja moraju dati u pisanom obliku koji je ovjerio sudac nadležnog suda ili potvrdio (solemnizirao) javni bilježnik ili je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta. Navedena forma pristanka ima za cilj osigurati da nasljednici davatelja uzdržavanja zaista preuzmu obveze iz ugovora, međutim doseg toga je vrlo ograničen i svodi se samo na nemogućnost da nasljednici kasnije osporavaju da su dali pristanak. Sama forma pristanka, međutim, neće osigurati da nasljednik zaista i ispunjava svoje obveze prema primatelju uzdržavanja.

Definiranje sadržaja ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju

Novo zakonsko rješenje zahtijeva da se u ugovoru o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju precizira sadržaj ugovora, i to između ostalog mjesto stanovanja primatelja uzdržavanja (u njegovom stambenom prostoru, u stambenom prostoru davatelja uzdržavanja, u specijaliziranoj ustanovi ili u drugom odgovarajućem smještaju), obveza prehrane, njege i brige o zdravlju primatelja uzdržavanja te zadovoljavanja njegovih ostalih životnih potreba, snošenje troška režija i pogreba primatelja uzdržavanja.

Ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju su se i do sada mahom regulirala navedena pitanja, detaljnije ili manje detaljno, stoga nova zakonska odredba neće imati značajniji pozitivni utjecaj u praksi, a zasigurno neće spriječiti neispunjenje ugovornih obveza od strane nesavjesnih davatelja uzdržavanja te će u takvim situacijama grubog kršenja ugovornih obveza ugovori i dalje biti podložni sudskim postupcima radi raskida, utvrđenja ništetnosti odnosno poništenja. 

Pravna pouka ugovarateljima

Novom zakonskom odredbom članka 580. stavak 5. propisana je obveza da prilikom ovjere ili sastavljanja ugovora ovlaštena osoba ugovarateljima pročita ugovor te ih detaljno i ugovarateljima razumljivim riječima upozori na prava i obveze koje proizlaze iz ugovora. Ovlaštena osoba mora pri tome provjeriti neposrednim pitanjima jesu li obje ugovorne strane razumjele prava i obveze koje za njih proizlaze.

Nejasno je zašto se ova odredba unosila u Zakon o obveznim odnosima, kada se radi inače o obvezi javnog bilježnika temeljem odredbi Zakona o javnom bilježništvu (članak 57.) prilikom sastavljanja javnobilježničkih akata, stoga se radi o nepotrebnom dupliranju zakonskih odredbi. Moguće da se obveza željela dodatno naglasiti s obzirom da, nažalost, često prilikom solemnizacije izostaje detaljno i razumljivo pojašnjenje prava, obveza i pravnih posljedica akta. Međutim, pored temeljne i nomotehnički logične odredbe u Zakonu o javnom bilježništvu kako se postupa prilikom solemnizacije odnosno sastavljanja javnobilježničkog akta, potpuno je nepotrebno duplirati odredbe i u Zakonu o obveznim odnosima posebno za ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. Tako se moglo zasebno propisivati (duplirati) odredbe o pravnoj pouci i kod npr. ugovora o darovanju bez prave predaje, ugovora o kreditu kada se sklapa u obliku javnobilježničkog akata ili u bilo kojem drugom slučaju nekog ugovora koji stranke žele ili se mora sklopiti u obliku javnobilježničkog akta. 

Hitnost postupka

Izmjenama Zakona o parničnom postupku (članak 292.a stavak 6.) određeno je da prilikom izrade plana upravljanja postupkom, a osobito pri određivanju rokova i ročišta sud će obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora u postupcima radi izmjene, raskida utvrđenja ništetnim i poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju (uz prijenos imovine nakon smrti) i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (uz istodobni prijenos imovine).

Određivanje ovih postupaka kao hitnih neće u praksi imati značajniji pozitivni učinak jer hitnost rješavanja bilo kojeg spora, pa tako i ovih, prvenstveno ovisi o objektivnim i subjektivnim mogućnostima konkretnog suda odnosno sudaca. Brojni drugi postupci su također deklaratorno propisani kao hitni (ovršni, obiteljski, radni i sl.), čak s propisanim najdužim trajanjem pa ipak u praksi i ti postupci nerijetko traju godinama. Stoga se radi o pokoj instrukciji i napomeni sudu, bez stvarnih efekata na brzinu vođenja spora. 

Zaključak

Iako izmjene Zakona o obveznim odnosima i Zakona o parničnom postupku u pogledu ugovora o doživotnom uzdržavanju i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju teže boljoj zaštiti primatelja uzdržavanja kao mahom slabije ugovorne strane, upitno je u kojoj će mjeri navedene zakonske izmjene postići namjeravani cilj. Ključni problemi se mogu svesti na potrebu bolje pravne informiranosti primatelja uzdržavanja o značenju i pravnim posljedicama tih ugovora, stoga je svakako poželjno da se ugovorne strane prije sklapanja ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju savjetuju s odvjetnikom specijaliziranim upravo za ugovore o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju koji će im stručno i detaljno pojasniti sve bitne aspekte tih ugovora, sastaviti tekst ugovora o doživotnom uzdržavanju (uz prijenos imovine nakon smrti) ili tekst ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (uz istodobni prijenos imovine), a koji će potom ugovorne strane solemnizirati kod javnog bilježnika.

U zaštiti ugovornih strana (prvenstveno primatelja uzdržavanja), u slučajevima kada postoji bilo koji razlog za izmjenu, raskid, poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju najvažnije je osigurati efikasnu i brzu sudsku zaštitu te se i u navedenim sistuacijama preporuča angažirati stručnjaka. 

Stoga, bilo da Vam je potrebno savjetovanje u vezi sklapanja ugovora, sastavljanje odnosno izrada teksta ugovora o doživotnom uzdržavanju ili dosmrtnom uzdržavanju ili Vam je potrebna pravna pomoć, savjetovanje i zastupanje u sudskim postupcima u vezi izmjena, raskida, poništenja ili utvrđenja ništetnosti tih ugovora, slobodno nam se obratite kao Vašem odvjetniku za ugovor o doživotnom uzdržavanju (uz prijenos imovine nakon smrti) odnosno odvjetniku za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju (uz istodobni prijenos imovine).