U ovoj objavi želimo izvijestiti o novom uspjehu odvjetničkog ureda i odvjetnika Stjepana Misbrenera koji je za svog klijenta, trgovačko društvo, kao korisnika kredita ostvario uspjeh u parničnom postupku protiv banke. Tužbeni zahtjev odnosio se na povrat cjelokupnog iznosa koji je korisnik kredita platio na ime prijevremene otplate kredita (izlazne naknade). Prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1188/2022 od 16. veljače 2023. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu – povrat plaćene izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita koji se temeljio na ništetnosti ugovornih odredbi odnosno odredbi općih uvjeta poslovanja banke kojima je bila predviđena takva obveza korisnika kredita. Međutim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske usvojio je žalbu korisnika kredita te je presudom od 13. prosinca 2023. godine, poslovni broj: Pž1122/2023-2 u cijelosti preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu, usvojio tužbeni zahtjev i naložio tuženoj banci vratiti cjelokupni iznos plaćene izlazne naknade korisniku kredita uz obvezu isplate zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja, sve uz obvezu naknade troškova parničnih troškova. 

Činjenični navodi i pravna argumentacija tužitelja

Tužitelj je u tužbi naveo da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita i deponent sklopili dana 16. siječnja 2020. godine Ugovor o dugoročnom kreditu u kunama broj 2200162540, ovjeren 23. siječnja 2020. godine po javnom bilježniku, a kojim je tuženik odobrio a tužitelj prihvatio kredit u iznosu od 7.500.000,00 kuna za kupnju nekretnine i opreme bazenskog kompleksa prema uvjetima kako je navedeno u Ugovoru. Naknadno su sklopljeni i Aneksi osnovnom Ugovoru. Tužitelj je kao korisnik kredita prijevremeno otplatio cjelokupni iznos kredita s pripadajućim kamatama, sve po izračunu same tužene banke, tako da je kredit sa svim obračunatim kamatama i naknadama otplaćen 2. lipnja 2022. godine. Od ukupnog obračuna dugovanja po kreditu, iz Potvrde o stanju duga na dan uplate 2. lipnja 2022. godine vidljivo je da je tužena banka neosnovano tužitelju naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 164.977,51 kn. Pri tome Ugovorom uopće nije bila ugovorena mogućnost naplate bilo kakve naknade za slučaj prijevremene otplate kredita. U pogledu naplate bankarskih naknada u Ugovoru postoji samo odredba pod točkom 5. a) Ugovora o naplati jednokratne naknade u visini od 0,30 % od iznosa odobrenog kredita (naknada za obradu/odobrenje kredita) te odredba pod točkom 5.b) Ugovora o jednokratnoj naknadi za vođenje partije kredita u iznosu od 120,00 kn. U samom tekstu Ugovora se naknada za prijevremenu otplatu kredita uopće ne spominje. Postoji tek općenita i tipska odredba točke 16. Ugovora o primjeni općih akata i pravilnika tuženika, međutim tužitelj s navedenim aktima nije bio upoznat niti prilikom sklapanja Ugovora niti se o tome ikada pregovaralo, štoviše ti akti nisu nikada bili uručeni korisniku kredita. Nadalje, tužitelj je naveo kako je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatio banci jer je na to bio prisiljen zato što je prethodno morao uredno zatvoriti postojeći kredit na način da druga poslovna banka kod koje je podigao novi kredit može izvršiti isplatu iznosa potrebnog za zatvaranje kredita kod tužene banke te radi izdavanja brisovnog očitovanja od strane tužene banke radi brisanja hipoteke. Prema mišljenju tužitelja, sukladno odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), tužitelj je kao korisnik kredita imao pravo vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, s time da je prema citiranoj zakonskoj odredbi jedino bio dužan obavijestiti o tome banku unaprijed, što je i učinio. Za konkretni predmet, po mišljenju tužitelja, bilo je potrebno odrediti koje su pravne posljedice prijevremene otplate kredita. U tom smislu odredba članka 1024. stavak 3. ZOO-a određuje samo da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela, uz dokazivanje pri tome svih općih pretpostavki za naknadu štete. S tim u vezi tužitelj je tvrdio da se ne može raditi o pretrpljenoj šteti zbog prijevremene otplate kredita jer je tuženik uredno unaprijed bio obaviješten o namjeri povrata kredita, čemu se nije niti protivio. Osim toga, tužena banka mogla je vraćena sredstva dalje plasirati na tržištu u nove kreditne plasmane te ostvarivati zaradu na kamatama odnosno time kompenzirati eventualne troškove i gubitke koje bi teoretski mogla imati zbog prijevremene otplate. U prilog ovog stava tužitelj je ukazivao na odredbu članka 1024. stavak 4. ZOO-a koja određuje izričito da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dakle, pravilnim tumačenjem citirane odredbe proizlazi da ako banka ne smije za prijevremenu otplatu zaračunati kamatu, tim više ne smije zaračunati niti bilo kakvu naknadu koja bi služila kompenzaciji izgubljene zarade od kamata do isteka ugovorenog roka vraćanja. Ukoliko bi se pak naknada za prijevremenu otplatu kredita smatrala ugovornom kaznom u smislu odredbe članka 350. stavak 1. ZOO-a, tada također nisu ispunjene pretpostavke jer se prijevremeno ispunjenje dužnikovih obveza ne može smatrati neurednim ispunjenjem i kašnjenjem s ispunjenjem. U konačnici, mogućnost naplate izlazne naknade uopće niti nije ugovorena, stoga prema pravilima o stjecanju bez osnove tužena banka je dužna vratiti korisniku kredita neosnovano stečeni iznos naknade, i to uvećano za zakonske zatezne kamate od dana isplate (stjecanja) jer je tužena banka nepošteni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a jer je znala odnosno morala znati da nema pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, tj. da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije u skladu s odredbama članka 1024. ZOO-a. Napokon, odredba bilo kojeg akta banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja predviđa naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a i načelu jednake vrijednosti činidbi iz članka 7. ZOO-a zato što je naplatom takve izlazne naknade korisniku kredita otežano ispunjenje ugovora prije roka, a koje pravo mu po zakonu pripada. Isto tako radilo bi se o ugovaranju prava isključivo u korist tužene banke, bez ijedne odredbe Ugovora kojom bi takva obveza bila raspodijeljena ravnopravno među strankama, a pri tome se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo s obzirom da se radi o tipskim ugovorima koje unaprijed sastavlja banka. Stoga su takve ugovorne odredbe ništetne primjenom odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a. Primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe posljedica je obveza vraćanja svake strane onoga što je primila na temelju takvog ugovora, tj. tužena banka kao nepošteni stjecatelj ima obvezu vratiti primljeni iznos neosnovano plaćene naknade uvećano za zakonske zatezne kamate od dana stjecanja.

Činjenični navodi i pravna argumentacija tužene banke

Tužena banka je u odgovoru na tužbu isticala kako je člankom 16. spornog Ugovora o kreditu ugovoreno da su ugovorne strane cit. „suglasne da se na ovaj Ugovor primjenjuju odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke s poslovnim subjektima sa svim izmjenama i dopunama kao i Pravilnika o načinu i metodama obračuna kamata, naknada, revalorizacije i efektivne kamatne stope i Odluke o kamatnim stopama na proizvode Banke u sektoru poslovanja s pravnim osobama i Odluke o naknadama za usluge Banke u poslovanju s poslovnim subjektima te svih ostalih akata Kreditora, sa svim izmjenama i dopunama, a koje se odnose na Ugovor te izričito navode da su s istima upoznate“. Nadalje, banka je isticala članak 21. Općih uvjeta po kojem banka utvrđuje, obračunava, naplaćuje naknade za obavljene usluge, ovisno o vrsti usluge te za sve ostale slučajeve (npr. prijevremeni povrat Plasmana) sukladno aktima Banke. Člankom 26. Općih uvjeta predviđeno je da Klijent može u potpunosti ili djelomično prijevremeno otplatiti Plasman uz prethodnu pisanu obavijest Banci uz upute Banke i uvjete propisane Aktima Banke. U tom slučaju Klijent je obvezan Banci platiti i naknadu za prijevremeni djelomični ili cjelokupni povrat Plasmana u visini utvrđenoj Aktima Banke ukoliko nije drugačije ugovoreno. Dakle, pozicija tužene banke bila je da je korisnik kredita potpisom Ugovora i Aneksa pristao na plaćanje izlazne naknade te je potpisom potvrdio da je upoznat s općim uvjetima poslovanja, a ako iste nije pročitao da ga to ne opravdava jer da je trgovac koji je dužan u poslovanju postupati pažnjom dobrog stručnjaka, sukladno članku 10. stavak 2. ZOO-a. Tuženik se također pozivao na činjenicu da je sporni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku te da navedena činjenica potvrđuje da je ugovor jasan i razumljiv te da odražava pravu volju stranaka. U prilog svojih tvrdnji dostavio je ranije presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje upućuju na zaključak da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita zakonito. U daljnjem tijeku postupka tuženik je navodio i da su Opći uvjeti i Tarife o naknadama javno dostupni i objavljeni na službenim internetskim stranicama banke. 

Prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1188/2022 od 16. veljače 2023. godine

Trgovački sud u Zagrebu je 16. veljače 2023. godine donio presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu-povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita kao neosnovan. Sporno pitanje o kojem se raspravljalo bilo je: obvezuju li tužitelja Opći uvjeti poslovanja tuženika (banke) te jesu li odredbe Ugovora o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetne. 

Prvostupanjski sud zauzeo je pravni stav da je u cijelosti valjano ugovorena primjena Općih uvjeta poslovanja banke, te da su valjane odredbe Općih uvjeta kojima je predviđena naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke, konkretno u visini od 2,50 % od prijevremeno otplaćene glavnice kredita. Sud je također utvrdio da su Opći uvjeti banke i Tarifa naknada javno objavljeni na internetskim stranicama banke, sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama. Sud dalje navodi kako je općepoznata činjenica da banke kao i primjerice trgovačka društva koja pružaju telekomunikacijske usluge, obračunavaju naknade za prijevremeni raskid ugovora odnosno za prijevremenu otplatu kredita; navodi da je tužitelj trgovac koji je dužan u svom poslovanju postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, sukladno članku 10. stavak 2. ZOO-a; nadalje navodi da je banka kreditna institucija koja se služi novcima svojih klijenata kako bi dalje raspolagala navedenim novčanim sredstvima, a koja mogućnost joj je smanjena prijevremenim povratom kredita. Sud navodi da je sama naknada za prijevremeni povrat kredita ugovorna naknada koju stranke mogu slobodno ugovoriti kao posljedicu prijevremenog povrata kredita sukladno članku 1022. stavak 2. i članku 2. ZOO-a, a ne naknadu štete u smislu odredbe članka 1024. ZOO-a.

Sud zaključuje da, kako je visina naknade bila određena Tarifom banke, ista nije bila neodređena ili neodrediva. S obzirom da je tužitelj potpisom Ugovora izjavio da je suglasan da se na Ugovor primjenjuju Opći uvjeti tužene banke i ostali akti kreditora i izričito je naveo da je s istima upoznat, to ga odredbe općih uvjeta obvezuju u smislu odredbe članka 295. stavak 3. i 5. ZOO-a.

Zaključno, sud navodi da, budući nisu ispunjeni uvjeti iz članka 280. stavak 1., članka 322. stavak 1., članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Žalbeni navodi tužitelja (korisnika kredita)

Tužitelj je protiv prvostupanjske presude izjavio žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u kojoj je u bitnome ukazivao na činjenicu da je sud pogrešno primijenio odnosno nije primijenio odredbu članka 1024. stavak 2. ZOO-a prema kojoj korisnik kredita ima pravo vratiti kredit prije roka te odredbu stavka 3. istog članka prema kojoj banka jedino ima pravo na naknadu štete u slučaju da je istu pretrpjela. Također je bitna i odredba stavka 4. istog članka koja izričito zabranjuje zaračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tužitelj je isticao i činjenicu da banka niti nije mogla pretrpjeti štetu jer je vraćeni iznos kredita mogla dalje plasirati na tržištu u nove kredite i tako ostvarivati zaradu. Ugovaranje plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita je u protivno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a i načelu jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. ZOO-a jer je naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita korisniku kredita otežano ispunjenje ugovora prije roka, a koje pravo mu zakonski pripada. Pri tome ugovor ne sadrži niti jednu odredbu kojom bi obveza plaćanja sporne naknade bila podijeljena ravnopravno među strankama niti se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo. Iz svih navedenih razloga ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u općim aktima banke, je sukladno odredbi članka 296. ZOO-a ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu suugovaratelja sastavljača.

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-1122/2023-2 od 13. 12. 2023.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje: VTS RH) presudom od 13. 12. 2023. godine, poslovni broj Pž-1122/2023-2 usvojio je žalbu tužitelja (korisnika kredita) te je preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev za povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita uz dosudu parničnih troškova.

VTS RH uvodno ističe da je predmet spora pravno, poslovno i životno pitanje važno za sve korisnike kredita kod banaka i zato njegovo rješavanje zahtjeva posebnu pozornost. Navodi da prvostupanjski sud nije uvažio širi kontekst kod primjene prava i suđenja. Zadaća je sudova zakonske odredbe prilikom primjene tumačiti i ciljnom metodom, ne samo gramatičkom i logičkom. Potrebno je utvrditi što je cilj ugovornih odredbi, cilj obveznog prava, duh prava i pravnog poretka.

VTS RH navodi da u konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jača ugovorna strana koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila te na sadržaj Općih uvjeta i Tarife o naknadama tuženik nije imao nikakav utjecaj, čak ih nije nikada ni vidio. Objava uvjeta i tarifa na internetskoj stranici banke nema značenje ukoliko te odredbe nisu bile unaprijed pojašnjene korisniku kredita i ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

Sud ukazuje na odredbu članka 4. ZOO-a po kojoj su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Prema članku 5. ZOO-a sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (članak 6. ZOO-a). Pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidbi (članak 7. stavak 2. ZOO-a).

Bit načela savjesnosti i poštenja je usmjerena protiv formalističke primjene prava i posebno, protiv sprječavanja zloupotrebe subjektivnog prava, kada dužnik ne ispunjava svoju obvezu odnosno ovlaštenik ne rabi svoje pravo sukladno njegovoj svrsi. Sloboda uređivanja obveznih odnosa ne znači apsolutnu slobodu u korist jedne strane u odnosu.

Po ocjeni suda nedopustive su tuženikove aktivnosti usmjerene na otežavanje ispunjenja tužiteljeve obveze iz ugovora – vraćanje iznosa kredita i ispunjenje ugovora te sankcioniranje tužitelja koji je odlučio vratiti kredit prije roka određenog za njegovo vraćanje.

Uvjetovanje plaćanja ovakve naknade korisniku kredita radi zaključenja kredita doista se može ocijeniti kao nedopušteno zadiranje u materijalni položaj korisnika kredita i neopravdanog mu nanošenja štete.

Tuženikovo pozivanje na Opće uvjete poslovanja i njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu posebne naknade od tužitelja kao korisnika kredita zbog njegove prijevremene otplate, po ocjeni ovog suda protivno je načelima obveznog prava i svrsi prava.

Odredbom članka 296. stavak 1. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koje sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prema odredbi stavka 2. ovog članka zakonodavac je dao kriterije pri ocjeni ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora. Tako je propisano da prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora se uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojom je ta odredba općih uvjeta ugovor preuzeta.

Uvažavajući sadržaj odredbe citiranog članka 296. ZOO-a u vezi s odredbom članka 7. stavak 2. ZOO-a i opisane okolnosti ovog slučaja ovaj sud ocjenjuje da je odredba članka 26. Općih uvjeta poslovanja tuženika s poslovnim subjektima broj: UZ-____19 ništetna u dijelu u kojem je propisano da je klijent dužan tuženiku platiti određenu naknadu za slučaj prijevremene djelomične otplate ili cjelokupnog povrata plasmana prema visini određenoj aktima banke.

Ovom odredbom tuženikovih općih uvjeta poslovanja je uvelike povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na tužiteljevu štetu te je njome i njenom realizacijom koju je tuženik kao jednostrani sastavljač ugovora, jednostrano nametnuo i uvjetovao plaćanje ove naknade tužitelju, tužitelj kao druga ugovorna strana u ugovoru o kreditu s ovom nepoštenom odredbom općih uvjeta doveden u očigledno neravnopravan položaj u pravima i obvezama iz ugovora, a u tuženikovu korist. Na ovaj način je tuženik postupio protivno svrsi sklopljenog ugovora, načelima obveznog prava te duhu prava i pravnog poretka.

Sud dodaje da ništetna odredba nije preuzeta iz nekog propisa niti se o njoj prethodno pregovaralo, čak nije tužitelju bila niti predočena sve dok nije prijevremeno vratio kredit.

Tuženik odredbama svojih Općih uvjeta poslovanja pokušava zaobići odredbu članka 1024. stavak 3. ZOO-a kojom je propisano da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. 

Sud ističe da je Zakon o zaštiti potrošača, mada se ne primjenjuje na tužitelja, vrlo jasno definirao pojam nepoštene ugovorne odredbe. Prema odredbi članka 53. stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Takva ugovorna odredba mora biti jasna, lako razumljiva i uočljiva (članak 57. ZZP-a). Odredbom članka 59. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Prema ocjeni ovog suda, odredba članka 2. Ugovora kojom je propisano da je u slučaju njegovog prijevremenog raskida korisnik dužan podmiriti sve preostale mjesečne naknade do kraja ugovorenog roka je nepoštena, odnosno ništetna.

Citirani zakon ukazuje na jasnu volju zakonodavca da se osigura zaštita ove vrste. Odredba članka 26. tuženikovih Općih uvjeta poslovanja ne u navedenom dijelu nepoštena odnosno ništetna (članak 296. stavak 1. ZOO-a) jer se tom odredbom tužitelja obvezuje i da nakon vraćanja punog iznosa kredita tužitelju, da mu plati naknadu za uslugu koju on više ne koristi. Tuženik je ovom odredbom za sebe unaprijed ugovorio korist bez pružanja usluge. Na ovaj način tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. i 296. stavak 1. ZOO-a) te načelu zabrane zloupotrebe prava (članak 6. ZOO-a) jer je unaprijed zaprijetio i ostvario prijetnju materijalnim posljedicama tužitelju kao drugoj ugovornoj strani kako bi ga zapravo prisilio na održavanje ugovora u njegovom punom trajanju. S obzirom na način sklapanja ovog ugovora (adhezijski ugovor) na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj i koji u ovom spornom dijelu nije mogao i nije bio predmetom pregovaranja između stranaka, riječ je o očiglednoj neravnopravnosti ugovornih strana u njihovim pravima i obvezama na tužiteljevu štetu (članak 296. stavak 1. ZOO-a). 

Zaključak

Pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2023. godine broj Pž-1122/2023-2 kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazne naknade) uz obvezu povrata plaćene naknade, i to kod nepotrošačkog (poslovnog) kredita predstavlja značajnu sudsku praksu koja odstupa od ranije prakse sudova koji su mahom odbijali tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti takvih odredbi u slučaju kada korisnik kredita nije potrošač, i to formalističkim i uskim tumačenjem načela slobode ugovaranja i standarda veće dužne pažnje za trgovce kod zasnivanja ugovornih odnosa.

Navedena presuda predstavlja pravni temelj za sve trgovce, trgovačka društva, obrtnike, samostalna zanimanja, dakle za sve osobe koje ne spadaju pod pojam potrošača, da ostvare pravo na povrat plaćene izlazne naknade banci (naknade za prijevremenu otplatu kredita) uvećano za zakonske zatezne kamate od dana plaćanja naknade, a po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome napominjemo da za pokretanje takvih postupaka (tužbi) nema zastare jer zastara za povrat plaćene naknade počinjen teći tek od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe po kojoj je naknada plaćena; pri tome će se u pravilu u istom postupku (za isplatu/povrat plaćene izlazne naknade) odlučivati o ništetnosti kao o prethodnom pitanju.

Stoga pozivamo sve poslovne subjekte, pravne osobe, trgovačka društva, obrtnike, samostalna zanimanja – sve trgovce odnosno „nepotrošače“, neovisno u kojoj je valuti bio njihov kredit, da nas kontaktiraju kao odvjetnika za ništetnost i povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazne naknade).