Email Address
hello@themis.com
Info@themis.com
Info@themis.com
Phone Number
Phone: (407) 901-6400
Fax: 001 (407) 901-6400
Fax: 001 (407) 901-6400
ZAKON O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA STUPIO NA SNAGU 29. 6. 2023.
Nakon objave u „Narodnim novinama“ broj 67/2023, 29. lipnja 2023. godine stupio je na snagu Zakon o mirnom rješavanju sporova kojim se želi osnažiti i potaknuti šira primjena različitih načina mirnog rješavanja sporova u praksi. Mirenje kao način rješavanja sporova prvi puta je posebnim propisom regulirano Zakonom o mirenju („Narodne novine“ broj 163/03) koji je stupio na snagu još 24. listopada 2003., s naknadnim izmjenama i dopunama.
Navedeni Zakon o mirenju, koji stupanjem na snagu novog Zakona o mirnom rješavanju sporova prestaje važiti, predstavljao je opći zakonski okvir kojim je uređeno pitanje mirenja, zajedno s važećim Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).
Mirenje kao pravni institut regulirano je i posebnim zakonskim propisima, primjerice Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o potrošačkom kreditiranju, Zakon o kreditnim institucijama, Stečajni zakon i sl.
U praksi mirenje nije nikada zaživjelo u većoj mjeri niti je prepoznato od strane građana i osoba trgovačkog prava kao ravnopravna alternativa sudskom rješavanju sporova u koje postoji uvriježeno veće povjerenje stranaka. Tome je vjerojatno pridonijela činjenica što mirenje po definiciji i u pravilu nije obvezatno prije pokretanja sudskog postupka, zatim zbog većeg broja različitih subjekata pred kojima se mirenje provodi – institucija za mirenje pred kojima se mirenje provodi (primjerice, Hrvatska gospodarska komora, Centar za mirenje Hrvatskog ureda za osiguranje i sl.) kao i pojedinačnih izmiritelja. Određena konkurencija navedenim institucijama i pojedincima, od kojih svaka ima svoja posebna pravila za mirenje, jest i institut mirenja koji je Zakonom o parničnom postupku predviđen unutar suda pred posebnim vijećem, a gdje će stranke između kojih je u tijeku parnični postupak biti upućene rješenjem suda na pokušaj mirenja, bilo na vlastiti suglasni zahtjev bilo po uputi samog suda koji vodi konkretni parnični postupak.
Područje primjene novog Zakona o mirnom rješavanju sporova široko je definirano pa se tako njime uređuje mirno rješavanje sporova u građanskim, trgovačkim, radnim, obiteljskim, upravnim i drugim sporovima o pravima o kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Također, Zakon predstavlja lex generalis u odnosu na postupke mirnog rješavanja sporova koji su regulirani posebnim zakonima te se primjenjuje i na takve postupke na sva pitanja koja tim posebnim propisima nisu drugačije uređena (podredna primjena).
Svrha Zakona definirana je u članku 3. u kojem se navodi da je to stvaranje uvjeta za sporazumno rješavanje sporova, izbjegavanje nepotrebnog pokretanja sudskih postupaka te osiguravanje uravnoteženog odnosa između postupka mirnog rješavanja spora i sudskog postupka. Mirno rješavanje spora provodi se prije ili tijekom sudskog postupka, što znači da se postupak može pokrenuti u bilo kojem trenutku odnosno fazi sudskog postupka sve do pravomoćnosti i ovršnosti (u pravilu do faze izvanrednih pravnih lijekova). Nakon pravomoćnosti i ovršnosti sudske odluke u postupku mirnog rješavanja spora može se sporazumijevati o načinu i uvjetima provedbe same pravomoćne sudske odluke i drugim pitanjima.
Sam pojam mirnog rješavanja spora definiran je kao svaki izvansudski ili sudski postupak kojim stranke nastoje sporazumno riješiti spor, uključujući medijaciju i strukturirane pregovore.
Medijacija je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za medijaciju ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više medijatora koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje.
Strukturirani pregovori su zakonom propisani ili dogovoreni postupci mirnog rješavanja spora u kojem stranke neposredno nastoje nagodbom riješiti svoj spor.
Osnovna načela mirnog rješavanja sporova su načelo savjesnosti i poštenja, procesne suradnje, razmjernosti, dobrovoljnosti, učinkovitosti postupka, jednakog postupanja sa strankama, autonomije stranaka u postupku, povjerljivosti postupka i nepristranosti medijatora.
Zakon predviđa osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova kao javne ustanove koja potiče razvoj kulture mirnog rješavanja sporova, daje i opoziva suglasnost institucijama za medijaciju, daje suglasnost za programe edukacije za pojedine vrste mirnog rješavanja sporova, provodi stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora, odlučuje o upisu i brisanju medijatora iz Registra medijatora, vodi Registar medijatora te Registar institucija za medijaciju i izdaje potvrde iz tih registara, posreduje u dodjeli predmeta na rješavanje institucijama za medijaciju, na zahtjev stranaka imenuje osobe koje provode informativni sastanak o medijaciji i medijaciju, izdaje potvrdu o pokušaju medijacije i sl. Sjedište Centra je u Zagrebu.
S procesnopravnog aspekta bitno je novo zakonsko uređenje odnosa mirnog rješavanja spora i suđenja pred sudom gdje se kod jedne vrste parničnog postupka propisuje prethodni pokušaj mirnog rješavanja spora kao procesna pretpostavka za pokretanje parničnog postupka. Tako je člankom 9. Zakona propisana obveza stranaka prije pokretanja postupka radi naknade štete, osim postupka radi naknade štete iz radnog odnosa, pokušati spor riješiti mirnim putem. Navedenu dužnost stranka će ispuniti ako je između nje i protivne stranke bezuspješno okončan postupak mirnog rješavanja spora ili ako je obavijestila drugu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelji te je pozvala suprotnu stranku na ispunjenje zahtjeva ili sudjelovanje u postupku mirnog rješavanja spora preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili na drugi način kojim se potvrđuje primitak te obavijesti, a suprotna stranka odbila je takav prijedlog ili se nije očitovala u roku od 15 dana od dana primitka prijedloga. Navedeno uređenje prethodnog pokušaja mirnog rješavanja spora u slučaju naknade štete ublaženo je na način da se ne radi o čistoj negativnoj procesnoj pretpostavci za pokretanje parničnog postupka pod prijetnjom odbacivanja tužbe (kao npr. u slučaju tužbe protiv Republike Hrvatske gdje je prethodno obraćanje sa zahtjevom za mirno rješavanje spora stroga procesna pretpostavka za podnošenje tužbe pod prijetnjom odbacivanja iste sukladno Zakonu o parničnom postupku), već je propisano da u slučaju ako stranka ne ispuni prije podnošenja tužbe navedenu dužnost, da će sud po primitku odgovora na tužbu uputiti stranke da u roku od 15 dana sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji kojem su dužne pristupiti te će potom medijator obavijestiti Centar i sud da li su stranke prihvatile rješavanje spora medijacijom. Ukoliko su stranke prihvatile medijaciju, taj postupak se mora okončati u roku od 60 dana od dana početka medijacije, a ne smije utjecati na održavanje zakazanih ročišta. Potom medijator obavještava sud o načinu dovršetka postupka. Postavlja se pitanje svrhovitosti i učinkovitosti ovakvog zakonskog rješenja. Prvenstveno ostaje nejasno zašto je obveza prethodnog pokušaja mirnog rješavanja spora predviđena samo kod postupaka za naknadu štete jer nema razloga da se upravo ti postupci označe kao „problematični“ odnosno kao najveći generatori sudskih postupaka ili oni u kojima je veća incidencija obijesnog parničenja ili kod kojih bi se mogao uočiti povećani broj pravomoćno odbijenih tužbenih zahtjeva. Stoga je upitno rasterećenje sudova na taj način. Nadalje, samo uređenje obveze na način da zapravo i nije stroga obveza jer u slučaju propusta stranke da prethodno pokuša spor riješiti mirnim putem, neće rezultirati odbacivanjem tužbe nego će se sudovima nametnuti i dodatni angažman u takvim slučajevima s obzirom da je sudu nametnuta obveza upućivanja stranaka na sudjelovanje na informativnom sastanku o medijaciji, potom se mora provesti takav sastanak i obavijestiti sud koji vodi postupak da li su stranke pristale spor riješiti medijacijom. Dakle, ponovno se nakon cijelog opisanog dodatnog angažmana suda stvar vraća na pitanje jesu li stranke voljne sklopiti nagodbu ili ne jer medijator ne može strankama nametnuti obvezujuće rješenje za njihov spor. Zbog toga je upitno hoće li novi Zakon postići namjeravani učinak rasterećenja sudova i ubrzanja postupaka ili upravo suprotno.
Ostaje za vidjeti kako će nova zakonska rješenja zaživjeti u praksi i hoće li se postići pozitivni učinci, međutim iz svega iznesenog vjerojatno će pozitivni efekti izostati, dok će s druge strane nastati poteškoće i negativni efekti u praksi kod postupaka za naknadu štete.
Ukoliko Vam je potrebna stručna pravna pomoć u vezi pokušaja mirnog rješenja spora, provođenja strukturiranih pregovora s Vašim poslovnim partnerom, dužnikom, vjerovnikom, osiguravajućim društvom i nalaženja najbržeg i najboljeg rješenja za Vaš spor obratite nam se s povjerenjem kao Vašem odvjetniku za mirno rješavanje spora.
Navedeni Zakon o mirenju, koji stupanjem na snagu novog Zakona o mirnom rješavanju sporova prestaje važiti, predstavljao je opći zakonski okvir kojim je uređeno pitanje mirenja, zajedno s važećim Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).
Mirenje kao pravni institut regulirano je i posebnim zakonskim propisima, primjerice Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o potrošačkom kreditiranju, Zakon o kreditnim institucijama, Stečajni zakon i sl.
U praksi mirenje nije nikada zaživjelo u većoj mjeri niti je prepoznato od strane građana i osoba trgovačkog prava kao ravnopravna alternativa sudskom rješavanju sporova u koje postoji uvriježeno veće povjerenje stranaka. Tome je vjerojatno pridonijela činjenica što mirenje po definiciji i u pravilu nije obvezatno prije pokretanja sudskog postupka, zatim zbog većeg broja različitih subjekata pred kojima se mirenje provodi – institucija za mirenje pred kojima se mirenje provodi (primjerice, Hrvatska gospodarska komora, Centar za mirenje Hrvatskog ureda za osiguranje i sl.) kao i pojedinačnih izmiritelja. Određena konkurencija navedenim institucijama i pojedincima, od kojih svaka ima svoja posebna pravila za mirenje, jest i institut mirenja koji je Zakonom o parničnom postupku predviđen unutar suda pred posebnim vijećem, a gdje će stranke između kojih je u tijeku parnični postupak biti upućene rješenjem suda na pokušaj mirenja, bilo na vlastiti suglasni zahtjev bilo po uputi samog suda koji vodi konkretni parnični postupak.
Područje primjene novog Zakona o mirnom rješavanju sporova široko je definirano pa se tako njime uređuje mirno rješavanje sporova u građanskim, trgovačkim, radnim, obiteljskim, upravnim i drugim sporovima o pravima o kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Također, Zakon predstavlja lex generalis u odnosu na postupke mirnog rješavanja sporova koji su regulirani posebnim zakonima te se primjenjuje i na takve postupke na sva pitanja koja tim posebnim propisima nisu drugačije uređena (podredna primjena).
Svrha Zakona definirana je u članku 3. u kojem se navodi da je to stvaranje uvjeta za sporazumno rješavanje sporova, izbjegavanje nepotrebnog pokretanja sudskih postupaka te osiguravanje uravnoteženog odnosa između postupka mirnog rješavanja spora i sudskog postupka. Mirno rješavanje spora provodi se prije ili tijekom sudskog postupka, što znači da se postupak može pokrenuti u bilo kojem trenutku odnosno fazi sudskog postupka sve do pravomoćnosti i ovršnosti (u pravilu do faze izvanrednih pravnih lijekova). Nakon pravomoćnosti i ovršnosti sudske odluke u postupku mirnog rješavanja spora može se sporazumijevati o načinu i uvjetima provedbe same pravomoćne sudske odluke i drugim pitanjima.
Sam pojam mirnog rješavanja spora definiran je kao svaki izvansudski ili sudski postupak kojim stranke nastoje sporazumno riješiti spor, uključujući medijaciju i strukturirane pregovore.
Medijacija je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za medijaciju ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više medijatora koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje.
Strukturirani pregovori su zakonom propisani ili dogovoreni postupci mirnog rješavanja spora u kojem stranke neposredno nastoje nagodbom riješiti svoj spor.
Osnovna načela mirnog rješavanja sporova su načelo savjesnosti i poštenja, procesne suradnje, razmjernosti, dobrovoljnosti, učinkovitosti postupka, jednakog postupanja sa strankama, autonomije stranaka u postupku, povjerljivosti postupka i nepristranosti medijatora.
Zakon predviđa osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova kao javne ustanove koja potiče razvoj kulture mirnog rješavanja sporova, daje i opoziva suglasnost institucijama za medijaciju, daje suglasnost za programe edukacije za pojedine vrste mirnog rješavanja sporova, provodi stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora, odlučuje o upisu i brisanju medijatora iz Registra medijatora, vodi Registar medijatora te Registar institucija za medijaciju i izdaje potvrde iz tih registara, posreduje u dodjeli predmeta na rješavanje institucijama za medijaciju, na zahtjev stranaka imenuje osobe koje provode informativni sastanak o medijaciji i medijaciju, izdaje potvrdu o pokušaju medijacije i sl. Sjedište Centra je u Zagrebu.
S procesnopravnog aspekta bitno je novo zakonsko uređenje odnosa mirnog rješavanja spora i suđenja pred sudom gdje se kod jedne vrste parničnog postupka propisuje prethodni pokušaj mirnog rješavanja spora kao procesna pretpostavka za pokretanje parničnog postupka. Tako je člankom 9. Zakona propisana obveza stranaka prije pokretanja postupka radi naknade štete, osim postupka radi naknade štete iz radnog odnosa, pokušati spor riješiti mirnim putem. Navedenu dužnost stranka će ispuniti ako je između nje i protivne stranke bezuspješno okončan postupak mirnog rješavanja spora ili ako je obavijestila drugu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelji te je pozvala suprotnu stranku na ispunjenje zahtjeva ili sudjelovanje u postupku mirnog rješavanja spora preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili na drugi način kojim se potvrđuje primitak te obavijesti, a suprotna stranka odbila je takav prijedlog ili se nije očitovala u roku od 15 dana od dana primitka prijedloga. Navedeno uređenje prethodnog pokušaja mirnog rješavanja spora u slučaju naknade štete ublaženo je na način da se ne radi o čistoj negativnoj procesnoj pretpostavci za pokretanje parničnog postupka pod prijetnjom odbacivanja tužbe (kao npr. u slučaju tužbe protiv Republike Hrvatske gdje je prethodno obraćanje sa zahtjevom za mirno rješavanje spora stroga procesna pretpostavka za podnošenje tužbe pod prijetnjom odbacivanja iste sukladno Zakonu o parničnom postupku), već je propisano da u slučaju ako stranka ne ispuni prije podnošenja tužbe navedenu dužnost, da će sud po primitku odgovora na tužbu uputiti stranke da u roku od 15 dana sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji kojem su dužne pristupiti te će potom medijator obavijestiti Centar i sud da li su stranke prihvatile rješavanje spora medijacijom. Ukoliko su stranke prihvatile medijaciju, taj postupak se mora okončati u roku od 60 dana od dana početka medijacije, a ne smije utjecati na održavanje zakazanih ročišta. Potom medijator obavještava sud o načinu dovršetka postupka. Postavlja se pitanje svrhovitosti i učinkovitosti ovakvog zakonskog rješenja. Prvenstveno ostaje nejasno zašto je obveza prethodnog pokušaja mirnog rješavanja spora predviđena samo kod postupaka za naknadu štete jer nema razloga da se upravo ti postupci označe kao „problematični“ odnosno kao najveći generatori sudskih postupaka ili oni u kojima je veća incidencija obijesnog parničenja ili kod kojih bi se mogao uočiti povećani broj pravomoćno odbijenih tužbenih zahtjeva. Stoga je upitno rasterećenje sudova na taj način. Nadalje, samo uređenje obveze na način da zapravo i nije stroga obveza jer u slučaju propusta stranke da prethodno pokuša spor riješiti mirnim putem, neće rezultirati odbacivanjem tužbe nego će se sudovima nametnuti i dodatni angažman u takvim slučajevima s obzirom da je sudu nametnuta obveza upućivanja stranaka na sudjelovanje na informativnom sastanku o medijaciji, potom se mora provesti takav sastanak i obavijestiti sud koji vodi postupak da li su stranke pristale spor riješiti medijacijom. Dakle, ponovno se nakon cijelog opisanog dodatnog angažmana suda stvar vraća na pitanje jesu li stranke voljne sklopiti nagodbu ili ne jer medijator ne može strankama nametnuti obvezujuće rješenje za njihov spor. Zbog toga je upitno hoće li novi Zakon postići namjeravani učinak rasterećenja sudova i ubrzanja postupaka ili upravo suprotno.
Ostaje za vidjeti kako će nova zakonska rješenja zaživjeti u praksi i hoće li se postići pozitivni učinci, međutim iz svega iznesenog vjerojatno će pozitivni efekti izostati, dok će s druge strane nastati poteškoće i negativni efekti u praksi kod postupaka za naknadu štete.
Ukoliko Vam je potrebna stručna pravna pomoć u vezi pokušaja mirnog rješenja spora, provođenja strukturiranih pregovora s Vašim poslovnim partnerom, dužnikom, vjerovnikom, osiguravajućim društvom i nalaženja najbržeg i najboljeg rješenja za Vaš spor obratite nam se s povjerenjem kao Vašem odvjetniku za mirno rješavanje spora.
Objave
